AKO NEŠTO ŽELIŠ DA PROMENIŠ, POĐI OD SEBE

Život je jedan, jedinstven, vremenski ograničen i neponovljiv, time je i dragocen. Treba živeti i radovati se svakom trenutku. Širom otvorenih očiju, budnih čula doživljavati stvarnost.

Kakve će biti slike stvarnosti, zavisi i od naše percepcije, od ugla posmatranja i od otvorenosti naše duše da je razume.

Skloni smo da za svoje neuspehe, uzroke tražimo u okruženju. Za sve što nismo uradili, krivimo druge. Svoje propuste drugima pripisujemo.

Da li se ponekad zapitamo nismo li možda negde pogrešili? Koliko smo bili uporni i koliko smo rada uložili? Najteže je suočiti se sa vlastitim bićem, priznati svoje greške. Međutim to nas ne opravdava da drugoga optužujemo. Lako je suditi, teško je suočiti se sa svojim postupcima.

Svet koji nas okružuje nije idealan. Ne cene se ljudi po svojim vrednostima, već po tome koliko su zaradili. Visina zarade ne zavisi od nečijeg zalaganja, već od „snalažljivosti“ i spremnosti da se prekrše  najsvetije vrednosti: poštenje, dostojanstvo, istinoljublje, pravednost i plemenitost. To je, nažalost, stvarnost. Neko će reći da mi ne možemo da je promenimo. Ne bih se složila sa tim. Mi smo deo sveta i ako prihvatimo  njegove negativnosti, utopićemo se u tamu koja nas okružuje.

Svojim ispravnim postupcima možemo pokazati da i jedan plamičak svetlosti može da pobedi tamu. Od postanka sveta pa dao danas postojala je ta borba svetlosti i tame, dobra i zla. Zahvaljujući veri i upornosti plemenitih ljudi, svetlost je uspevala da pobedi. Ponekad je dovoljna samo varnica, pa da svetlost preuzme kontrolu, ali tu svetlost moramo pronaći najpre kod sebe. Moramo sebi priznati da nismo bili dovoljno jaki, da smo malo učinili za svoje bolje sutra i za bolje sutra uopšte.

Okruženje je takvo kakvo jeste, ali nije nepromenljivo. Svaki je zrak sunca važan za život na zemlji. Svaka kap utiče na lepotu potoka, reke, mora i okeana. Svaki čovek je kreator svog života, ali i sveta oko sebe. Ponekad je dovoljno zrno plemenitosti, pa da ono proklija u dušama drugih